Autorica je i knjige o disleksiji 'Čitanje treba biti dostupno svima' koji je nastao u UPSHIFT projektu za mlade te je 2020./2021. osvojio nagradu za najbolji projekt godine. Anja nam je ispričala kako je izgledao njezin put s disleksijom, s kojim se sve izazovima susretala kroz školovanje, ali i kako je odlučila postati medicinska sestra čiji se dan danas obilježava.

- Ja sam dijagnosticirana pukom srećom, barem danas na to tako gledam. Kada su moje teškoće u 3. razredu došle do izražaja, nije reagirala moja učiteljica, već je mama preko svoje prijateljice saznala za disleksiju, te me odvela kod logopeda gdje sam s 9 godina dobila dijagnozu disleksije, diskalkulije i disgrafije. Moji znakovi disleksije su se počeli pokazivati veću ranom djetinjstvu, a na početku svog školovanja sam ih uspjela kompenzirati na različite načine. U 3. razredu osnovne to više nisam mogla jer je obujam gradiva postao veći, te moje strategije prikrivanje više nisu bile dovoljne da se sama snalazim sa svojim teškoćama. Što se tiče individualizacije i podrške sustava, to sve ovisi o profesorima, a pogotovo to dolazi do izražaja u višim razredima. Svaki učitelj je individua za sebe i sve ovisi o njemu kako će pristupiti prema učeniku sa disleksijom. Promijenila sam šest škola i imala sam puno učitelja. Bilo je onih koji su mi govorili 'kako svi, tako i ti' što uopće nije točno i potpuno je krivi pristup. Prema zakonu RH imala sam pravo na svoje prilagodbe i adekvatnu individualnu podršku. Bilo je onih koji nisu marili. No bilo je onih dobri duša, onih koji su me naučili da volim znanje i da težim prema još većem znanju. To su oni koji su vjerovali da mogu više i pomagali mi da dođem do tog  višeg. Zbog takvih profesora moje školovanje ima onu svjetliju stranu disleksije – priča nam ova 21-godišnjakinja.

Da bi učitelji bili sposobni dati pravu podršku učenicima s disleksijom i drugim teškoćama, trebaju imati konstantni unos znanja o istima, smatra. Trebale bi se svake školske godine organizirati niz edukacija o tome kako prepoznati teškoće u učenju i kako pomoći tim učenicima.

- Da se razumijemo, ne može obrazovni sustav u potpunosti pomoći učeniku s teškoćama u učenju da njegove teškoće budu manje, jer svaki disleksičar ima svoju disleksiju. Disleksija je u potpunosti individualno stanje. Koliko ima osoba s disleksijom, toliko ima tipova disleksije moglo bi se reći. Najvažnija osoba u životu osobe s disleksijom je roditelj. Sve počinje od roditelja. Oni su zastupnici, prijatelji, podrška, razumijevanje, oslonac, učitelji, psiholozi, logopedi... Oni ujedinjuju i usmjeravaju podršku škole i stručnjaka imajući na umu dobrobit i budućnost svojeg djeteta. Ako roditelj djeteta s disleksijom hoće pomoći svome disleksičnom djetetu, mora se svakodnevno obrazovati o disleksiji jer će na taj i jedini način biti sposoban pomoći svojem djetetu da prihvati i da se na pravilan način nosi sa svojim poteškoćama. Drugi stručnjaci su mu podrška sa strane koja također ima krucijalnu važnost u napretku osobe s disleksijom, no roditelj je onaj koji zna svoje dijete najbolje i onaj koji jedino uz pomoć znanja i podrške može pomoći svojem djetetu da zavoli sebe i svoju disleksiju. Na žalost, većina roditelja, kao i učitelji, su nedovoljno informirani o disleksiji. Ovu stranu roditelja razumijem. Kada sam ja dobila dijagnozu disleksije, moja mama nije znala što je disleksija, a kamoli od kuda da počne. Zato je važno da radimo na tome da što više povežemo trokut učitelj- roditelj- stručna osoba – objašnjava nam.

Anji je najveća podrška u svemu bila mama, jedina, najveća i bezuvjetna podrška od samih početaka.  Bez nje ne bi uspjela savladati svoje teškoće u učenju, završiti srednjoškolsko školovanje i danas raditi i biti funkcionalna osoba, iskreno će.

- Bila je moja velika emocionalna i tehnička podrška. Zauvijek ću joj biti zahvalna na strpljenju i na tome da me je gurala naprijed i da nikada, ama baš nikada nije posumnjala u mene i moje sposobnosti. Kao što sam ranije govorila, roditelji su oni koji pomažu svojem djetetu. Moja mama je shvatila da ona kao roditelj mene zna najbolje i da ona može pokrenuti moju promjenu na bolje.

Anja je osnivačica Udruge Norda disleksija čiji je cilj senzibilizirati društvo o problemu disleksije, ali i pomoći svima onima koji se s time nose. Osnivanje udruge je došlo prirodno kada su odlučili napisati i objaviti knjigu u sklopu UPSHIFT projekta.

- Nama kao udruzi je važno da osvijestimo roditelje, same osobe s disleksijom, ali i cijelo društvo o disleksiji i ostalim teškoćama u učenju i na koje ona sve načine utječe na kvalitetu života osobe s disleksijom. Ono što je naš cilj je da usmjerimo i osvijestimo roditelje kako oni uz pomoć znanja mogu pomoći svojem djetetu sa disleksiju da savlada svoje teškoće – otkriva nam Anja.

Disleksija je i dalje nepoznanica među ljudima, nemaju svijest o njoj, ne shvaćaju u biti što to točno jest, kako se nositi s time. Prema jednom istraživanju u SAD-u oko 80 posto ljudi smatra disleksiju oblikom mentalne retardacije, dok samo oko tri posto ljudi vidi disleksiju kao nešto pozitivno. Povijest disleksije seže 150 godina u prošlost.

- Mi se još danas borimo sa time da većina ljudi smatra da disleksija ne postoji, već da je osoba s disleksijom lijena i da se treba potruditi više da bi prevladala svoje teškoće, što nije točno. Ono što većina društva ne zna koliko je proces čitanja kompleksan. Većina ljudi kojima čitanje ide vrlo lako bez problema zbog toga smatra da je čitanje jednostavno i automatsko, dok je prava istina drugačija. Znanstvenici smatraju da kada se otkrije točan, pravi način kako  čitanje funkcionira, da ćemo otkriti jednu od najvećih tajni mozga. Pretežito  zbog neinformiranosti društva, osobe s disleksijom nailaze na nerazumijevanje. Svi su barem jednom čuli za pojam disleksije i većina smatra da ona sama utječe na čitanje i da kada osobe s disleksijom izađu iz obrazovnog sustav da problem disleksije nestane. Disleksija je cjeloživotno stanje i osoba koju ju ima mora naučiti živjeti sa njome. Disleksija utječe na sve aspekte života, a onaj dio koji se stavlja po strani je emocionalni utjecaj disleksije. Osobe s disleksijom imaju veću predispoziciju za nastanak emocionalnih problema. Kada govorim iz svoga osobnog iskustva, mogu reći da je disleksija ostavila na mene veliki emocionalni trag i još dan danas procesuiram i rješavam svoje negativna iskustva koja su u meni pobudili negativne emocije – iskreno će.

Anja danas radi kao medicinska sestra na Odjelu pedijatrije u Šibeniku, a otkriva nam da je njezino obrazovanje od samih početaka bilo izazovno i imalo negativni aspekt.

- Upisi u srednju su bili teški, jer kada sam svaki put rekla da sam disleksičarka i da želim upisati medicinsku školu, odgovor bi je uvijek bio 'Nemoj. To je škola za odlične učenike, ti to nikada nećeš moći savladati zbog svojih teškoća'. Na početku srednje škole nisam se borila samo sa školom, već i sa mentalnim zdravljem što je bilo pojačano pubertetskim dobom u kojem se bila. Naravno, uz podršku mama i školske psihologinje u srednjoj školi koja je razumjela moje potrebe i koja je pregovarala za njih u suradnji sa mamom, uspjela sam svoje školovanje podići na stvarnu razinu svojih sposobnosti. Na kraju srednjoškolskog obrazovanja sam bila odlična učenica i položila sam maturu. Sve se može kada imate prave ljude uz sebe. Kada sam se trebala zaposliti bilo me je strah, ne posla, već kako će moja teškoće biti prihvaćene jer iz većine iskustava disleksičara odnos poslodavaca i radnih kolega prema disleksiji nije dobar. Bio je problem i moje snalaženje u timu jer u srednjoj školi nisam bila dio tima i uglavnom se smatralo da je to moja krivica. No ja sam stvarno imala sreće, kako bi se reklo, došla sam na odjel gdje su sve moje kolegice imaju razumijevanje za moje teškoće i daju podršku da naučim više te da svojim znanjem postanem ravnopravna njima u tom znanju. Zahvalna sam od srca cijelom odjelu i svim svojim kolegicama i doktorima što su prihvatili mene i moju disleksiju. To olakšava puno kada znate da ćete doći na posao i da na poslu imate ljude koji vas podržavaju i koji žele da idete naprijed – kaže.

Anja je medicinska sestra opće njege i već devet mjeseci radi na Odjelu pedijatrije. Posao medicinske sestre je više od posla, to je poziv bez radnog vremena jer i kad završi smjena, na pacijente se ne zaboravlja.

-  Za to zanimanje sam se odlučila jer sam od kada znam za sebe htjela raditi sa ljudima. U razgovoru sa svojima i istražujući zaključila sam da je sestrinstvo za mene. Sestrinstvo je poziv, a ne posao i to je točno. Za to trebate biti rođeni, morati imati odgovornost, strpljenje i ljubav prema tome poslu. Kada sam se zapošljavala i kada su me pitali na kojima se odjelima vidim, rekla sam pedijatrija.  Nakon nekoliko dana kada samo počela raditi odmah sam shvatila da je to moj odjel i ne bih ga mijenjala za ništa. Posao na pedijatriji je u isto vrijeme lijep i zabavan, ali kaotičan i stresan. Vi uz malog pacijenta nemate samo njega nego i roditelja. Kada je teška situacija, moraš biti podrška i jednom i drugom, morate znati čitati ljude, razumjeti njihove potrebe, a to može biti teže kada su u pitanju djeca.  Osjećaji su jedno, razum je drugo. Osobno, kada radim i neka je hitna situacija, ne pokušavam se utopiti u osjećaje, već razmišljam na koji način mogu pridonijeti da ta situacija završi na najbolji mogući način- otkriva nam.

Anja je dokaz da se svaka prepreka u životu može savladati, posebno kad imaš podršku i razumijevanje najbližih. Upravo je i jedan od glavnih ciljeva Udruge pokazati ljudima da je sve moguće, a lakše je kad ljudi znaju da u tome nisu sami.

- Naša udruga okuplja malu grupu oko 30 velikih ljudi. Mi smo više fokusirani na rad kroz online predavanja koja održavaju stručnjaci. Sada u svibnju imamo dvije radionice u sklopu našeg 1. maratona o disleksiji - EDU - RODITELJ čije je cilj educirati roditelje o disleksiji i kako ona utječe na život osobe s disleksijom te kako joj oni mogu pomoći. Na društvenim mrežama nas sada prati otprilike 5000 ljudi što je veliki broj kada je riječ o disleksiji. Kao što sam ranije rekla, roditelji nam se javljaju svaki dan u potrazi za savjetom i podrškom kako da pomognu svojem djetetu. Moram reći da svaki taj roditelj koji nam se javi da je to roditelj koji želi pomoći svojem djetetu i da svakodnevno odvaja vrijeme da bude podrška svojem djetetu. Mi, kao udruga, smo tu da podržimo roditelje djece s disleksijom i same osobe s disleksijom znanjem i pravim informacijama o disleksiji. Osobno sam kroz cijelo svoje školovanje bila obilježena kao osoba koja ima benificije, a ne prilagodbe. Veći problem je nastao kada sam počela dobivati bolje ocjene i postala bolji učenik. Ono što mene je pratilo, ali i ostale osobe s disleksijom, je da ako imaš disleksiju i druge teškoće u učenju da ne možeš biti odličan učenik. Ako jesi odličan učenik, onda nemaš više disleksiju i ostale teškoće koje imaš, što je suludo. Imala sam nekada osjećaj da se prati kako ja čitam, jer možda ipak nemam disleksiju. Što je nemoguće, jer je disleksiji, kao i dikalkukija i digrafija cijeloživotna teškoća. Njih se ne možete riješiti, već morate naučiti živjeti sa njima. Tu dolazi važnost učitelja, ako imate dijete s teškoćama u učenju, vi ste autoritet u razredu i učiteljeva je zadaća objasniti ostalim učenicima zašto neko dijete ima drugačiji pristup. Prihvaćanje i inkluzija su jako važi u školskom okruženju za sve, a pogotovo za djecu s teškoćama u učenju.

Koliko god društvene mreže imaju negativnih strana, imaju i puno onih pozitivnih. U ovom slučaju mogućnost da se ljudi s istim problemom povežu, razgovaraju, vide da nisu sami. Veliku ulogu ima i sama tehnologija.

- Tehnologija je po meni odličan alat koji može pomoći osoba s disleksijom da savladaju neke svoje teškoće. Od aplikacija TTS (tekst u govor) ili STT (govor u tekst), spellchekera i ostalih. Osobno meni je tehnologija puno pomogla kroz srednju školu. Upotreba tehnologije ubrzava proces učenja disleksičara, no bitno je znati kako koristiti tehnologiju na pravi način i to treba raditi usmjereno. Osobno sam cijelu srednju školu učila putem PowerPointa te sam na taj način lakše savladavala gradivo, mogla sam si ga prilagođavati (font, boju slova i pozadine, slike, tekst, prored), to me poticalo na istraživanje gradiva i povećalo moje razumijevanje gradiva i naravno jednim klikom bih mogla doći do svog gradiva i ponoviti ga bilo kada i bilo gdje – objašnjava Anja uz poruku za roditelje djece s disleksijom da odustajanje nije opcija.

Bitno je djetetu biti oslonac, biti strpljiv, realan i optimistično pristupiti rješavanju problema. I učiti zajedno o disleksiji.

Udrugu Norda Disleksija, kao i sve informacije o online radionicama, možete pronaći na  YouTubeu/Facebook/ Web stranici: Norda Disleksija i na Instagramu: @norda.disleksija.hr