- Živjeti na Visovcu privilegija je i čast, ali s druge strane i velika obaveza. Kad čovjek ima na pameti koliko je tu ugrađeno života fratara, njihove žrtve pa i krvi, koliko bogatstvo ovo mjesto čuva…Ovdje imamo najmanju knjigu na svijetu, 'Oče naš' na sedam jezika dimenzija 3,5 x 3,5 milimetara. Uz Veneciju i London jedini smo koji imamo primjerak Ezopovih basni. To, uz sve ostale eksponate u muzeju, neprocjenjivo je bogatstvo koje su franjevci kroz povijest nabavili. I to je sad naša obaveza čuvati – priča nam fra Marko.

Ovo mu je četvrta godina gvardijanata na Visovcu, a uz fra Stojana i Ivana jedini je stalni stanovnik otoka. Kazat će on da je kod svećeničkog zvanja teško reći što je stalno s obzirom na njihovu službu, ali od 2019. Visovac je svakako njegov dom. Fra Stojan pak broji ovdje puno više godina, preko 20. Bio je misionar u Africi, preživio je on i rat između plemena Tutsi i Hutu, odgajao je mlade, ali i naučio ponešto o egzotičnim biljnim vrstama.

- Na Visovcu imamo preko 150 biljnih vrsta, a za ove egzotične zaslužan je fra Stojan. Uživa raditi u vrtu, toliko toga zna, zanima ga. Imamo i nešto kokoša, paunove, labudove, ali i veći vrt na kopnu koji svi zajedno obrađujem. I imamo dovoljno za svoje potrebe – otkriva nam gvardijan.

Uz njega, Stojana i Ivana, na Visovcu su i dvojica stalnih zaposlenika koji na otočić dolaze, dok dvije kuharice, u smjenama od po dva tjedna, tu žive. Sredinom srpnja dolazi još novaka i njihov meštar, ali više ljudi na otoku neće utjecati na njihovu rutinu. Svi imaju svoje obaveze i raspored, kaže nam fra Nimac.

- Postoji raspored, kad su molitve, kad jedemo. Dnevni red nije napravljen da nas se prisiljava, već iz potrebe, da se ne izgubimo. Svaki dan je molitva jer bez molitve se brzo izgubi volja i elan i onda nisi više čovjek od zvanja, nego zanimanja. A svećenik ne možeš biti ako ne živiš svoje zvanje 24 sata. Pa evo, jedan iza ponoći meni zvoni telefon, treba ispovjediti čovjeka. Vjetar, puše, kiša, ali nema. Zovem Stojana, on pali brod i idemo – priča nam.

A kako izgleda jedan svakodnevni dan na Visovcu, pitamo ga.

- Ja to zovem 'obični dan'. On počinje misom i molitvom u pola osam, nakon toga slijedi doručak u osam i onda svatko svojim poslom. Ja imam župu, administrativne poslove, papirologiju…, dok je Stojan u vrtu, vozi brod, ide po radnike, u nabavku. Ivan predaje na fakultetu u Splitu. Ručak je u 12.30 sati, večera u 19. Gledajte, neki okvir za pravilno funkcioniranje mora postojati i kod nas to ide jer nas nema puno. Možda nekome ne odgovara to, ali mi smo naviknuli na naš red. Ne može sad jedan ručati u podne, drugi u dva, a treći tko zna kad. Naravno, kad imamo obaveze i nismo u vrijeme objeda tu, pojest ćemo u neko drugo doba. Kuhinja je otvorena, a tu je i kuharica koja uvijek može podgrijati. Imam poznanike koji su naviknuli sami kuhati. Njima kažem: 'Prijatelju, to je najkraći put u propast. Ti ćeš nakon tri mise doći i kuhati ručak? Ma da sam najbolji kuhar na svijetu, ne bih'. Tko ima volje raditi i onda kuhati? Ja se uistinu divim našim majkama i ženama koje rade jednako kao i muškarci i onda dođu kući i kuhaju dok muž fino sjedne na trosjed, čita novine i pita kad će ručak. Kažu mi takvi da kuhanje spada na žene. Ma tko je napravio takvu podjelu nego ljudski ego da im bude komotnije. Kažu oni meni: 'Gvardijane, Bog je tako odredio'. Ma gdje to piše? Nigdje. Nigdje ne piše da muž zapovijeda ženi, toga nema. Ravnopravni su u svemu. Što bi ti, prijatelju, igrao na karte s prijateljima dok žena kuha? – kaže on.

Tijekom sezone Visovac posjećuju brojni turisti i življe je, ali kako fra Nimac kaže, kad dođe ciča zima, ona nije ništa izazovnije. Naviknuli su oni na to.

- Zima nama nije ništa izazovnija, blizu smo kopna, ne pamtim nevrijeme da se nismo mogli prebaciti. Netko misli ako si na otoku, da si u zatvoru, nema to veze s tim. Ovdje čovjek ima puno vremena biti kreativan u razmišljanju, može koristiti moždane vijuge bez utjecaja vanjskog svijeta. Imamo mi televizore, jasno. Gledamo zajedno utakmice reprezentacija, od nogometa do vaterpola, ovo drugo baš i ne pratimo – otkriva nam.

 Čovjek kad prvi put dođe na Visovac ostane zapanjen. Visoki jablani koji ga okružuju prepoznatljiva su slika najpoznatije razglednice s Krke. Skoro da je nezamislivo da je nekada na tom mjestu stajala tek 'bijela stijena' –koja je postala Visovac. Mnogi su pokušali pisanom rječju dočarati Visovac, ali kad bi sve napisali, zaključili bi da je to nemoguće. Kako bi i bilo kad je to mjesto koje ne samo da bez riječi ostavlja posjetitelje, već i one koji tu žive.

- Ja živim ovdje i Visovac mi je svako jutro drugačiji, ljepši – kaže fra Nimac za kraj.