Dok je sa suprugom ljetovala 2018. godine u Vodicama i maštala da život provede baš ovdje, nije ni slutila da će se njena želja ostvariti, sve do 24. veljače ove godine kada je napustila svoj dom i život započela kilometrima dalje od rodnog kraja, ali ne zbog sanjarenja o novom početku u Vodicama, već zbog rata koji je započeo u njenoj domovini, pišu Info Vodice.

- Moje ime je Ksenia Norik. Imam 34 godine. Prije početka rata živjela sam i radila u Kijevu, ali sam rođena u Dnjipru, gdje sam pohađala školu. Sada živim u Vodicama, u koje sam stigla krajem ljeta s kćerkom dok mi se suprug pridružio prije tri mjeseca. Prije dolaska u Vodice provela sam šest mjeseci u Varšavi. Iako dio grada u Ukrajini, u kojem smo živjeli nije zahvaćen ratom, trenutno nam nije mjesto za život, jer se ne zna kada se situacija može promijeniti – započela je razgovor Ksenia Norik, mlada i hrabra žena koju je rat u Ukrajini doveo u Vodice.

Dok nije morala napustiti Ukrajinu, Ksenia je u Kijevu slikala cijele dane. Radila je slike po narudžbi, te podučavala i vodila majstorske tečajeve iz slikarstva individualno i za grupe ljudi. Od vrtića je voljela crtati pa je već vrlo mlada vikendima odlazila na satove crtanja.

S godinama crtanje vikendima preraslo je u profesiju i strast, te posao njenog života.

Na kraju 8. razreda odlučila je upisati Fakultet umjetnosti u Dnjepru. Nakon završenog fakulteta usavršavala je svoj talent te je upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Kijevu.

- Prve dvije godine (od 6 godina) na akademiji smo imali nastavu od 9 do 19 sati gotovo svaki dan. Bilo je zahtjevno, ali zahvaljujući silnom trudu i učenju sada mogu nacrtati sve: osobu, krajolik, mrtvu prirodu, kuću, a ujedno znam mnoge tehnike crtanja. Ujedno sam završila i srednju umjetničku školu, te stekla diplomu umjetnika i profesora slikanja. Završila sam i Visoku školu na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje sam studirala 6 godina. Na Fakultetu restauratora-konzervatora slikarstva naučila sam sve o tehnologiji i restauraciji slike, tako da je moje školovanje sveukupno trajalo punih 11 godina. Zahvaljujući dobrom uspjehu uvijek sam dobivala stipendiju, a krajem zadnjih godina umjetničke škole počela sam raditi u dječjoj umjetničkoj školi u koju su išla talentirana djeca nakon redovne nastave. Iako je bilo teško za vrijeme školovanja, drago mi je što sam krenula ovim putem – nastavlja umjetnica.

Još dok je bila studentica u Dnjepru, počela je sudjelovati na izložbama. Bile su to početničke studentske i izložbe mladih.

Cijeli članak pročitajte ovdje.